Prvi višestranački izbori u Hrvatskoj održani u travnju i svibnju 1990. godine označili su početak demokratskih promjena u SFRJ i prve korake Hrvatske prema osamostaljivanju. Na uvjerljivu pobjedu Hrvatske demokratske zajednice vođenu Franjom Tuđmanom JNA je reagirala oduzimanjem naoružanja Teritorijalnoj obrani SR Hrvatske i ovim strateškim potezom osigurala da se kompletno naoružanje vrati u njihova skladišta te da Hrvatska u neizbježni ratni sukob uđe opskrbljena skromnim pješačkim naoružanjem kojim su raspolagale policijske postrojbe, a nerijetko i lovačkim oružjem te muzejskim primjercima i nanovo osposobljenim trofejnim oružjem.
Ove okolnosti potaknule su različita hrvatska poduzeća i gospodarske subjekte da pomognu pri obrani radeći improvizirano oružje, oklopna vozila i vojnu opremu za potrebe hrvatskih branitelja u Domovinskom ratu. Jedno od tih poduzeća bio je i splitski škver, odnosno Brodosplit iz kojeg je tijekom Domovinskog rata izašao veliki broj proizvoda koji su svoju primjenu našli na različitim bojištima, a koji su na početku rata hrvatskim vojnicima bili od neprocjenjive važnosti, ponajviše u psihološkom smislu.
Početkom travnja 1991. godine, kada je već bilo jasno da se oružani sukob ne može izbjeći, tadašnje rukovodstvo splitskog škvera formiralo je timove zadužene za proizvodnju minsko-eksplozivnih sredstava i oklopnih vozila unutar škvera. Tim kojem je zadaća bila izrada minsko-eksplozivnih sredstava činila su dva inženjera strojarstva i jedan pirotehničar, a prozvali su se PGB tim, po početnim slovima njihovih imena. Koristeći materijale i sirovine koji su im bili dostupni, Pavle Kaćanski, Goran Belas i Boris Bilić tijekom godina su konstruirali velik broj ručnih bombi, minobacača, mina, kutija za paljenje mina i drugog naoružanja kojim su se opskrbljivale postrojbe na području Dalmacije. Jedan od najpoznatijih proizvoda PGB tima svakako je ručna bomba „Škveranka“.
Prvi model ručne bombe „Škveranke“ PGB.RB.01 bio je najvećih dimenzija i imao je ručni fitilj. U početku su se „Škveranke“ punile privrednim eksplozivom amonalom, dok je kasnije korišten trotil, zbog stabilnosti i veće razorne moći. Izrađivale su se po zadanom nacrtu PGB tima od termički obrađenog čelika na CNC stroju. Modeli „Škveranke“ s ručnim fitiljem težili su oko 1,5 kg i bili velikih dimenzija što ih je činilo nepraktičnima za upotrebu na bojištu. Budući da je zbog težine nije bilo moguće baciti na veliku udaljenost, bomba je predstavljala opasnost ne samo za neprijatelja, već i za onoga tko je koristi. Uvidjevši nedostatke modela PGB.RB.01 PGB tim pristupio je konstrukciji modela PGB.RB.02, također iz serije „Škveranki“. Ovaj model sastojao se od istih dijelova kao i model PGB.RB.01 – eksplozivno punjenje unutar čelične košuljice, gornjeg i donjeg čepa te sklopa upaljača. Razlika je bila u dimenzijama, težini i vrsti upaljača. „Škveranka“ modela PGB.RB.02 bila je manja, lakša, imala je klasični upaljač i punjenje od trotila.
„Škveranke“ su, kao i svi ostali proizvodi napravljeni tada u Brodosplitu, testirane po strogim NATO standardima. Testirane su na trešnju, vlagu, temperature od -50 do 56 °C te pad s visine od 2 metra.
PGB tim je provodio i test učinkovitosti, odnosno proboja „Škveranke“. U kamenolomu u okolici Splita na zemlji su iscrtali četiri kružnice različitih promjera, a na četvrtinu svake kružnice postavili panele. U središtu kružnice nalazila se „Škveranka“ koja se aktivirala potezanjem užeta. Nakon eksplozije PGB tim je izbrojao proboje na svakoj četvrtini kružnice i ustanovio da proboj u 3. i 4. sektoru iznosi 60-65%, dok su uvjeti po NATO standardima za te udaljenosti bili 22-25% proboja.
Treći model „Škveranke“ PGB.RB.03, tzv. Tratinčica, na testiranju je ostvario najbolju fragmentaciju od 80%. Model PGB.RB.03, koji se serijski proizvodio do 1993. godine, veličinom je bio najmanji, a imao je udarni upaljač izrađen u poduzeću „Cetinka“.
Ipak, od svih modela “Škveranki” najviše se proizvodio model PGB.RB.02. Na temelju ovog modela razvijen je čitav dijapazon odskočnih mina, granata za bombobacač, malih avio-bombi te tromblonskih protupješadijskih mina.
Od početka proizvodnje koja je intenzivno trajala u razdoblju od 1. srpnja 1991. do kraja 1993. godine te nešto manje intenzivno od početka 1994. do svibnja 1995., u splitskom škveru izrađeni su brojni proizvodi prema zahtjevima i potrebama različitih postrojbi Hrvatske vojske. Velik dio tih proizvoda sačuvan je do danas, a 2016. godine Brodosplit ih je odlučio donirati Muzeju Domovinskog rata u Splitu. Kako bi javnosti prezentirao ovu vrijednu zbirku Muzej Domovinskog rata odlučio je u suradnji sa studijima AVS Broadcast i Mamosa Ltd. snimiti video-izložbu u formi dokumentarnog filma naziva „Škverani za Domovinu“ čija se premijera održala 26. ožujka ove godine u kino dvorani Cineplexx u Splitu. Film je sniman prošle godine, a u snimanju su sudjelovali brojni sudionici spomenutih događaja. Film obogaćen igranim scenama i animacijama gledateljima pruža izvrstan uvid u ratna događanja u Splitu 90-ih godina prošlog stoljeća te ih upoznaje s okolnostima proizvodnje i tehničkim karakteristikama naoružanja i opreme koja je tih godina za potrebe Hrvatske vojske izrađena u splitskom škveru.
Objavljeno u: Vojna povijest, broj 122, svibanj 2021.
