Zbirke

Muzej sustavno radi na prikupljanju oružja i vojne opreme korištene tijekom Domovinskog rata. Izuzev Zbirke Brodosplit u kojoj su objedinjena minsko-eksplozivna sredstva proizvedena u pogonima Brodosplita, Muzej posjeduje još nekoliko reprezentativnih primjeraka pješačkog naoružanja i vojne opreme koji svjedoče o slaboj opremljenosti hrvatskih branitelja na početku rata.

	Tromblonska kumulativna mina (TKM) M60 Na mini je ispisana posveta: „poklon od 3. bojne Imotske Glumina 26. 04 1992 g“. Pripadala je zapovjedniku 4. gardijske brigade, generalu Andriji Matijašu Pauku. Početak Domovinskog rata obilježen je manjkom oružja, a posebno nedostatkom teškog naoružanja poput topništva i protuoklopnih sredstava. Tromblonska kumulativna mina M60 bila je namijenjena za uništavanje svih vrsta oklopnih borbenih vozila, a mogla se upotrijebiti i za uništavanje drugih motornih vozila, rušenje bunkera i utvrđenih zgrada.
	Jurišna puška Češka zbrojovka SA VZ 58 v Puška koja je bila dio naoružanja Hrvatske vojske tijekom Domovinskog rata pripadala je Goranu Kliškiću, hrvatskom branitelju i zapovjednik diverzantske skupine 4. gardijske brigade OSRH. Proizvedena je 1964. godine, a inače, ovaj tip jurišne puške počeo se proizvoditi kasnih pedesetih godina 20. stoljeća pod nazivom 7,62mm samopal vzor 58 (automatska puška model 58). Iako slična ruskom AK-47 modelu, radi se o tehnološki sasvim različitoj pušci. Češka puška koristi plinski klip kratkog hoda. Oznaka „v“ označava da se radi o modelu s preklopivim metalnim kundakom koji je prvenstveno namijenjen zračno-desantskim snagama.
	Pištolj Tanfoglio Gardone Pištolj Tanfoglio Gardone kalibra 9mm para pripadao je Goranu Kliškiću koji je bio hrvatski branitelj i zapovjednik diverzantske skupine 4. gardijske brigade OSRH. Tvrtka Fratellli Tanfoglio S.P.A. je talijanska tvrtka koja proizvodi vatreno oružje. Model TZ 75 njihova je kopija češkog CZ 75, poluautomatskog pištolja dvostrukog djelovanja.
	Vojni komplet za jelo s priborom Vojni komplet za jelo s priborom koji se koristio u JNA, ali je korišten i u Domovinskom ratu. Ovaj vojni komplet koristio je Damir Vladušić, pripadnik 141. brigade HV. Komplet se sastoji od pet dijelova koji se uklapaju jedan u drugi (torbica, aluminijska posuda s preklopnom drškom, plastična čutura za vodu, velika posuda za jelo, mala plastična posuda za piće) i pribora za jelo od inoxa (vilica, žlica i nož s otvaračem za konzerve).

U fundusu Muzeja Domovinskog rata u Splitu nalazi se bogata zbirka vojnih odora i uniformi. Veliki dio te zbirke prikupljen je putem donacija osoba koje su bili pripadnici Hrvatske vojske te nam svjedoči o ratnom putu osobe koja ju je nosila.

Na početku Domovinskog rata hrvatski branitelji, osim što nisu raspolagali zavidnim oružjem i vojnom opremom, nisu imali ni standardizirane vojne uniforme i obuću. To se može vidjeti i na maskirnim uniformama iz donacije Kliškić. Među njima je nekoliko maskirnih majica, košulja, hlača i borbenih prsluka, a na svima je oznaka različitog proizvođača iz čega se da zaključiti da se oprema nabavljala na razne načine i iz različitih izvora.

	Maskirna vojna košulja Maskirna vojna košulja pripadala je Goranu Kliškiću. Na košulji nema oznaka, ni etikete proizvođača.
	Maskirna vojna jakna Maskirna vojna jakna koja je pripadala generalu – bojniku Damiru Krstičeviću koji je tijekom rata bio zapovjednik 115. brigade Hrvatske vojske (tzv. Imotske) i zapovjednik 4. gardijske brigade. Na desnoj strani jakne nalazi se oznaka 4. gardijske brigade, a na lijevoj oznaka Hrvatske vojske. Jakna je proizvedena u Knoxvilleu, u američkoj saveznoj državi Tennessee.
	Maskirna vojna košulja Maskirna vojna jakna koju je donirao Damir Vladušić, pripadnik 141. brigade. Ona je dio uniforme u kojoj je ranjen 13.8.1995. godine kod Vidovića glave. Na lijevom rukavu nalazi se grb i oznaka Hrvatske vojske.
	Časnička kapa Časnička kapa koja je pripadala Petru Šimcu, prvom zapovjedniku Zapovjedništva za obranu sjeverne i srednje Dalmacije. Kapa je crne boje, na njoj se ističe grb Hrvatske kopnene vojske te ima oznaku višeg časnika. Proizvela ju je tvrtka „Šešir“ iz Zagreba.

Vojne oznake postrojbi služe kao sustav raspoznavanja među vojnicima i pokazatelj su pripadnosti određenoj postrojbi. U Domovinskom ratu one su se razvijale postepeno na način da su branitelji najprije sami počeli izrađivati razne oznake svojih postrojbi. U početku su to bile neslužbene oznake ili ručno rađene oznake koje su izrađivale supruge i majke branitelja te časne sestre. Kasnije su neke od tih oznaka službeno prihvaćene.

	Narukavna oznaka „ZNG 4. brigada“ Narukavna oznaka „ZNG 4. brigada“ na kojoj su u središtu prikazana tri lava (simbol Dalmacije) od kojih svaki drži mač. Oni su uključeni kao glavni element znaka postrojbe zato što se brigada mobilizirala na širem području Splita. Lavovi koračaju jedan prema drugom što simbolizira zajedništvo, a njihovi uzdignuti mačevi simbol su aktivne obrane. Ispod njih se nalazi hrvatski grb (šahovnica) i latinski natpis: IN HOC SIGNO VINCES, ispisan na vrpci.
	Narukavna oznaka „4. gardijska brigada Pauci“ Narukavna oznaka „4. gardijska brigada Pauci“ koja predstavlja evoluciju prethodne oznake iz 1991. godine. Na njoj se prikaz lava nalazi na paukovoj mreži koja je dodana na grb 1995. godine u čast poginulom zapovjedniku oklopne bojne 4. gardijske brigade, Andriji Matijašu Pauku po kojem je brigada i dobila nadimak „Pauci“.
	Oznaka Zbora narodne garde Oznaka Zbora narodne garde Republike Hrvatske nastala 1991. godine u Zagrebu. Na maslinastoj pozadini nalazi se hrvatski grb uokviren zlatnim pleterom. Ispod grba nalaze se dvije ukrštene puške i natpis „ZNG RH“.

Budući da je u proljeće 1991. godine postalo jasno da se sprema oružana agresija na Hrvatsku te da će biti prijeko potrebno naoružati i stvoriti Hrvatsku vojsku, u Brodosplitu je pokrenuta inicijativa da se formira tim koji će raditi na konstruiranju i proizvodnji naoružanja za hrvatske dragovoljce. Tako je u splitskom škveru formiran tim zadužen za izradu minsko-eksplozivnih sredstava i oklopnih vozila, a dobio je ime PGB tim (po početnim slovima imena inženjera i pirotehničara koji su ga činili – Pavle Kaćanski, Goran Belas i Boris Bilić). Pred njima se nalazio velik izazov – imali su skromno vojno znanje i ograničene količine sirovina i materijala te su u hodu učili i improvizirali kako bi na prve crte bojišta isporučili kvalitetne proizvode. Zajedno s ostalim škverskim radnicima, od početka proizvodnje 1991. pa sve do svibnja 1995. godine, izradili su velik broj ručnih bombi i drugog naoružanja. To je za hrvatske branitelje koji su u Domovinski rat ušli sa skromnim naoružanjem i vojnom tehnikom bilo od velikog značaja ponajviše jer je pridonijelo dizanju morala i širenju optimizma.

	Ručna bomba „Škveranka“ – prvi model Prvi model ručne bombe „Škveranke“ PGB.RB.01 bio je najvećih dimenzija i imao je ručni fitilj. U početku su se „Škveranke“ punile privrednim eksplozivom amonalom, dok je kasnije korišten trotil, zbog stabilnosti i veće razorne moći. Izrađivale su se po zadanom nacrtu PGB tima od termički obrađenog čelika na CNC stroju. Modeli s ručnim fitiljem težili su oko 1,5 kg i bili su velikih dimenzija što ih je činilo nepraktičnima za upotrebu na bojištu. Budući da je zbog težine nije bilo moguće baciti na veliku udaljenost, bomba je predstavljala opasnost ne samo za neprijatelja, već i za onoga tko je koristi.
	Ručna bomba „Škveranka“ – drugi model Uvidjevši nedostatke prvog modela PGB.RB.01 PGB, PGB tim je pristupio konstrukciji modela PGB.RB.02. Ovaj model sastojao se od istih dijelova kao i model PGB.RB.01 – eksplozivno punjenje unutar čelične košuljice, gornjeg i donjeg čepa te sklopa upaljača. Razlika je bila u dimenzijama, težini i vrsti upaljača. „Škveranka“ modela PGB.RB.02 bila je manja, lakša, imala je klasični upaljač i punjenje od trotila. „Škveranke“ su, kao i svi ostali proizvodi napravljeni tada u Brodosplitu, testirane po strogim NATO standardima. Testirane su na trešnju, vlagu, temperature od -50 do 56 °C te pad s visine od 2 metra.
	Fragmentacija ručnih bombi PGB Fragmentacija ručnih bombi PGB dio je naoružanja koje je devedesetih godina 20. stoljeća izrađeno u splitskom škveru za potrebe ZNG-a, odnosno Hrvatske vojske u Domovinskom ratu. PGB ručne bombe testirane su na trešnju, vlagu, temperature od -50 do 56°C te pad s visine od 2 metra. PGB je provodio i test učinkovitosti, odnosno proboja „Škveranke“. Nakon eksplozije PGB tim je izbrojao proboje na svakoj četvrtini kružnice i ustanovio da proboj u 3. i 4. sektoru iznosi 60-65% dok su uvjeti po NATO standardima za te udaljenosti bili 22-25% proboja. Komadići eksplodiranih bombi zalijepljeni su na kartonski papir kako bi se prikazala njihova učinkovitost, a na njemu su i ručno ispisani podaci ispitivanja.